Katedrala – slika sveta

Katedrala – slika sveta

arhitektura gotika istorija Katedrala religija

 

Katedrala Chartres

Ivan Tomašević            

Na izmaku srednjeg vijeka gotika predstavlja novi umjetnički stil, a sakralna arhitektura u formi gotičkih katedrala doseže svoje najveće dimenzije.
Koja je razlika između niza kamenova poslaganih jedan na drugi i jedne katedrale kao što je pariška Notre Dame? Odakle dolazi taj odjek, ta “glazba tišine”, taj ugođaj svjetlosti, taj unutarnji sklad?
Katedrala osvjetljava jednu viziju svijeta, njena vertikalnost odzvanja u svakom duborezu, u svakom natpisu, u svakom vitraju. Izgrađena je kao sveta planina koja ostvaruje vezu između onoga što je gore i onoga što je dolje, neba i zemlje, božanskog i ljudskog.
Čitava građevina je zamišljena kao nebeska barka u kojoj kraljuje Djevica, ona koja sjedi na prijestolju držeći u rukama dijete duhovnog vladara svijeta. Djevica je univerzalni simbol prve manifestacije svemira. Ona u sebi nosi, poput Grala, duh i život, ono što će dijete biti kad odraste.
Katedrala tako postaje posuda u kojoj odzvanja Riječ, slika svijeta u kojoj se sjedinjuju stvaralačke moći. Svadba zvuka i svjetla u njenoj unutrašnjosti dozvoljava preobrazbu “supstance”samog čovjeka.
Katedrala se može promatrati kao ponovna kreacija svijeta. Zakoni koji rukovode njenom konstrukcijom, od planova do postavljanja temelja, istovjetni su s onima koji su omogućili manifestaciju Univerzuma. Stoga se između Čovjeka, Hrama i Svijeta uspostavlja trovalentni odnos. Katedrala kao Hram istinski je duhovni most, ona zauzima prijelaznu položaj kao posrednik između Boga i čovjeka.

The Monumental Screen Around the Choir

HRAM – MOST IZMEĐU SVJETOVA

 

Posrednička uloga jedne katedrale, i hrama općenito, omogućuje njena kompozicija koja reporoducira tri metafizička nivoa Univerzuma: Nebo, Zemlju i Podzemni svijet.
Prema tradiciji, Čovjek je također Univerzum u malom, sastavljen od tri nivoa: Duha, Duše i Tijela.
Univerzum, Hram i Čovjek su, dakle, stvoreni prema istom modelu. Univerzum kao makrokozmos, Čovjek kao mikrokozmos i konačno Hram kao posrednik, mezokozmos, kao veza između Čovjeka i njegovog Stvoritelja.
Ova trodjelna podjela hrama izražava njegovu posredničku ulogu, ulogu mosta između svjetova.
Tri svijeta su u stvari tri boravišta čovjeka:
Podzemni svijet je boravište tijela. To je također mjesto kamo se čovjekovo fizičko tijelo vraća nakon boravka na zemlji.
Zemlja je boravište duše.
Nebo, svijet principa, je boravište Duha.
U slučaju katedrale kriptu možemo povezati s Podzemnim svijetom, horizontalni plan katedrale sa Zemljom, a vertikalni plan i svod s Nebom.
 

Podzemni svijet
 

Ne smijemo ga brkati s paklom, već je to sjedište ktonskih snaga. Sjeme posijano u zemlju klija uz pomoć teluričkih energija.
Kripta simbolizira Podzemni svijet. Ona predstavlja matricu života i ostvaruje funkciju svetih pećina u primitivnim religijama posvećenim boginji Majci.
Kripta je svijet tame, povezana s misterijima uskrsnuća. Prisjetimo se da su krstionice ranokršćanskih svetišta bile smještene u kriptama.
Kripta je mjesto za ponovnu, drugu inkubaciju Čovjeka u njedrima Zamlje. Izlaz iz kripte na svjetlost dana predstavlja rođenje u duhovni život.
Kripta je također svijet mrtvih ili predaka, koji čuvaju tajnu prolaza od života do smrti ili od smrti do života.
 

Zemlja
 

Drevni narodi zvali su Zemlju mjestom na kojem se realizira “ovozemaljski” život. Ona je ljudsko boravište za kratki zemaljski vijek.
Čovjek se kreće kroz horizontalni plan kroz uzdužni brod, iznad kripte, a ispod svoda.
Stupovi se uspravljaju sa nivoa tla katedrale, rascvjetavajući se u obliku vitraja i rozeta. Oni su oživljeno sjećanje na Rajski vrt.
 

Nebo
 

Sjedište svjetla, ono evocira nebeski Jeruzalem. Svod je nebo katedrale. Kohezija konstrukcije je ostvarena pomoću koncentracije i difuzije sila kroz stupove na isti način kao što Nebo širi svoje principe na Zemlju.
Kao preokrenuta Arka, kao ona koja traži planinu Ararat, uzdužni brod se upravlja prema Nebu.

Chartres Cathedral Inside Roof Space

 

SVETI PROSTOR
 

Da bi se uspostavio kontakt s nebeskim snagama reda, da bi ostvario svoju posredničku funkciju, prostor mora postati kroz obred orijentacije dobiti jednu transcendentalan dimenziju.

Vertikalna os

Posrednička uloga hrama kristalizirana je u vertikalnoj osi.Kao što duh organizira materiju, vertikalna os organizira horizontalni prostor. Predstavljena je stupom ili jarbolom usađenim na odabranom mjestu.
Ova os je ishodište osnovnog ili kardinalnog križa. Njegove dvije osi, krakovi, orijentiraju prostor, a istovremeno mu daju nutarnju dinamiku jer u svojoj prirodi ovaj križ fiksira dnevno gibanje Sunca.

Decumanus

Prva os osnovnog križa određena točkama izlaska i zalaska sunca. Ova os, orijentirana u smjeru istok zapad, zove se decumanus. Ovisno o datumu posvećenja, točka izlaska i zalaska Sunca može biti pomaknuta u odnosu na stvarni smjer istok-zapad glavne strane svijeta. Za Notre Dame u Parizu, na primjer, to je 15. kolovoza. Idealna orijentacija decumanusa prema stranama svijeta bila bi u trenutku proljetnog ili jesenskog ekvinocija (oko 21.III, odnosno 23.IX).
Sunce prolazi kroz brod od Istoka do Zapada, stavljajući vrijeme u pokret. Decumanus određuje os gređevine, razvoj od rođenja (Istoka) do smrti (Zapada). Ulazak kroz zapadnu fasadu omogućuje protok vremena od smrti prema životu to jest, od profanog, smještenog izvan svetog prostor, prema izvorima.

Cardo

Drugu os osnovnog križa stvara sjena što je baca stup (vertikalna os) u trenutku kulminacije Sunca na jugu. Ova os, nazvana cardo, orijentirana je u smjeru sjever jug.
Definiran trenucima kulminacije, trenucima zaustavljenog vremena, cardo, os sjever-jug predstavlja os vječnosti.
Ova jednostavni obred orijentacije stvara osnovni križ. Križ koji će tvoriti dijagonale nebeskog kvadrata.

Chartres Cathedral North Porch

 

BROJEVI, GEOMETRIJA I ARHITEKTURA
 

“Hram nije samo konkretna slika svijeta, on je manifestacija nutarnjeg matematičkog ustrojstva Univerzuma.”
Ovaj citat sumira položaj u kojem se nalazi čovjek suočen sa katedralom.
Univerzum se svojom beskonačnošću otima svakoj globalnoj percepciji, stoga je svaka civilizacija, na sebi svojstven način, reformulirala kozmički prostor prema ljudskim dimenzijama, reproducirajući umanjenu sliku Kreacije.
Katedrala podsjeća izgradnjom na svemir u malom. Graditelji su u kamen ugradili principe, čineći tako od svake katedrale istinsku sliku svijeta.
Osnovna zamisao je kocka nadsvođena kupolom. Taj simbolizam kruga i četverokuta, upotrebljavan u hramovima starih civilizacija, nalazimo u tlocrtu katedrale, gdje polukrug apside odgovara krugu a križ uzdužnog i poprečnog broda odgovara otvorenoj kocki.
U harmoničnom odnosu sa tri nivoa Univerzuma, tri božanske znanosti reguliraju svijet. Brojevi određuju Duh, geometrija Dušu, a arhitektura Tijelo. Uloga katedrale kao mikro slike svijeta ispunjava se kroz skladnu sintezu ideje, forme, i tvari.

Brojevi

Svaki broj u onome što pitagorovci nazivaju dekada, prvih desest brojeva, predstavlja određeni princip i ideju. To je najapstraktniji, ali i najčišći simbolizam Kreacije.
Kroz odnose brojeva i njihova simbolička značenja gradnjom Hrama se ponovno obnavlja obred Kreacije.
Gradnja se rukovodila isto tako pravilima koja određuju proporcije čovjeka. Osnovni odnos koji regulira arhitektonski ekvilibrij katedrale i ljudskog tijela je božanska proporciju ili Zlatni rez. Primjenjen na ljudsko tijelo to je mjerni odnos dužine od glave do središta tijela (pupka) i dužine od središta tijela do stopala.

Sakralna geometrija

Brojevi utjelovljuju Ideje. Broj je otac, a geometrija majka kreacije. Ona rađa forme. Svaki broj živi u njemu posvećenoj formi. Forme su geometrijska konkretizacija metafizičke apstrakcije brojeva.
Tri osnovna geometrijska modela: krug, trokut i kvadrat su konkretizacija tri osnovna broja, simbola tri svijeta.
Krug predstavlja sveukupnost u svom nediferenciranom obliku, ali također i jedinstvo koje je njegova središnja točka. Trokut prvi geometrijski lik. Njegovi kutovi omogućuju pomirenje suprotnosti susretom u vrhu.
Kvadrat je slika stabilnosti, a vezan je uz kocku – konkretizaciju u materiji.

Arhitektura i glazba

Arhitektura je magijska spoj tvari i forme. Katedralu možemo usporediti sa ogromnim glazbenim instrumentom svaki njen stup je jedna žica tog instrumenta. Ona je rezonancija ostvarena u kamenu. Svaki kamen titra i na najmanji kozmički ili ljudski poticaj, stvarajući tonove simfonije Univerzuma.
Zakoni glazbe koje je kroz geometrijske odnose izrazio Pitagora zasnivaju se na proporcijama žica glazbenog instrumenta. Svaka nota se može izraziti kao odnos između dužine i razdiobe žice. Ovaj geometrijski red primjenjen u arhitekturi pojavljuje se kao glazbeni ključ katedre.

Chartres Cathedrale Flying Buttresses

 

VITRAJI I ROZETE
 

Sunčevo svjetlo, slika nestvorenog jedinstva, se diferencira u mnoštvo boja koje predstavljaju kreaciju. Vitraji gotičke umjetnosti zamijenili su oslikane zidove romaničkih crkava zidovima od svjetla.
Rozete polariziraju svjetlost, filtriraju i odašilju spektar boja. Kao što prizma rasipa bijelu svjetlost, vitraji stvaraju dugu s njenih sedam osnovnih boja.
Svaka rozeta se rascvjetava iz jedne klice, centra, točke života koja uravnotežuje sve. Kotači života i ruže svjetlosti, rozete inkarniraju principe prirodnog rasta pod upravom Broja.
Svaki dio rozete utjelovljuje dio života simboliziran brojem koji se širi i umnaža, raste i prenosi dalje nasljeđe koje je primio od svoga prethodnika.
Pojam kruga je bio vrlo značajan srednjevjekovnom čovjeku. On naglašava ciklički karakter godine, ciklus obnavljanja koji nikad ne prestaje. To je ideja koja se uvijek ponovno javlja i
kojoj se možemo diviti u rozetama katedrale.
Na različitim stranama svijeta katedrale Notre Dame u Parizu njihova struktura i boje simboliziraju pojedine etape evolucije: od prvobitne tame (sjeverna rozeta) kroz srednje tonove (južna rozeta), sve do završnog dostignuća (zapadna rozeta). To su tri faze Velikog alkemijskog djela: crna, bijela i crvena.
Obzirom na svoj položaj u katedrali, vitraji i rozete određuju kvalitetu svjetla u svakom trenutku dana i godine.
Dobro su poznate transformacije boja tijekom dana, ili tijekom godine. U Strasbourgu, na primjer, na dan proljetnog ekvinocija, jedan prozor baca zelenu zraku svjetlosti na tron. Pojava se događa oko podneva i traje svega nekoliko minuta.
Također, ne možemo ne spomenuti vitraje zodijaka Notre Dame u Chartresu, gdje Sunce na izlasku prelazi od jednog do drugog znaka.
Ovo je razlog, obrada stakla je postala neobično važna, posebno u Chartresu, gdje su živjeli najveći majstori.
Čistoća pijeska, združena s metalnim oksidima ili elementima poput zlata oređivala je osnovne boje i tehnike bojanja.
Majstorovo poznavanje alkemije dalo je staklu optičke kvalitete koje je teško ponoviti čak i u današnje vrijeme. metalnih oksida ili organskih tvari.

Chartres Cathedrale Plan

 

ČOVJEK-GRADITELJ
 

Ulogu čovjeka-graditelja možemo najbolje opisati činom zaboravljanja na samoga sebe. On ne izmišlja ništa, već re-kreira (ponovno stvara) nebeske forme na Zemlji. Duhovno i praktično jedinstvo je animiralo to mnoštvo ruku, srca i glasova od Majstora Radova koji je postavio planove katedrale i upravljao gradilištem, do najmanjeg člana družbe koji je rezao kamen.
Postavljen kao posrednik između Neba i Zemlje graditelj je ostvarivao božanski plan na zemlji i sakralizirao prirodu. On je bio svojevrsni duhovni instrument i bio je svjestan da veličina njegovog rada nadilazi njegovu osobu.
Za graditelje hramova-katedrala profana umjetnost nije postojala. Umjetnost je po svojoj prirodi sveta, jer je njena funkcija da reproducira božanske modele. Svaki objekt koji dolazi iz ljudskih ruku mora biti integriran u kontinuitet Kreacije.
Ruke i duh graditelja hrama prepoznat ćemo u kamenu dolmena, hramovima Egipta, Indije, Tibeta, pretkolumbovske Amerike, Grčke i Rima, ili u crkvama i katedralama. Prepoznat ćemo težnju i sposobnost da se sakralnom arhitekturom oživi zemaljsko boravište čovjeka. Da se izgradi mjesto u kojem će se spojiti nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, kao istinsko boravište čovjeka.
I konačno: Tko su bio stvarni graditelj katedrala?… To je bio, jest i uvijek će biti Čovjek

Srednjovjekovni vrtovi

Srednjovjekovni vrtovi

arhitektura istorija srednjovekovni vrtovi

Nakon raspada Rimskog Carstva prostor čitave Europe zahvaćaju vekovni  ratovi i opšte siromaštvo u kojima urbana kultura ostaje sačuvana tek u tragovima. U takvim okolnostima gotovo u potpunosti zamiru i nestaju svi oblici klasične umetnosti, pa tako i umetnost uređenja vrtova. Crkva sa svojim samostanima ostaje jedini nositelj kulture, filozofske i duhovne misli evropskog ranog srednjeg veka i jedini čuvar antičke tradicije u tim vremenima.

Upravo se u okrilju samostana ponovno pojavljuju vrtovi, nastali na temeljima rimske tradicije koja je modificirana i prilagođena novim okolnostima. Osnovna obeležja tipičnog srednjovekovnog vrta su njegove skromne dimenzije i zatvorenost prema okolnom pejsažu. Takav zatvoreni, ograđeni vrt, isprva se nalazio unutar samostana, a kasnije i unutar utvrđenog zamka ili grada, odnosno pored njih.

 

SAMOSTANSKI VRTOVI

 

Od samih početaka hrišćanstva vernici sličnih svetonazora udruživali su se u redovničke zajednice. Takve zajednice, odnosno samostani, posijani po celoj Evropi, bili su tokom čitavog srednjeg veka čuvari pismenosti, kulture i znanja. Utvrđeni srednjovekovni samostan sa svojim posedima bio je zatvoren, samodostatan svet u kojem su redovnici vlastitim snagama osiguravali sve ono što im je bilo potrebno za svakodnevni život, te su, između ostalog, obrađivali zemlju i vrtove iz kojih su dobijali hranu za sebe i svoje goste.

Posebno mesto među mnogim crkvenim redovima koji su nastali tokom srednjeg veka pripada redu benediktinaca. Njihovi se samostani najčešće nalaze izvan gradova, u središtu veće poljoprivredne površine, i imaju čvrstu prostornu organizaciju koju je uspostavio još sv. Benedikt u VI. veku prilikom osnivanja opatije Monte Cassino, u blizini Napulja. Koncepcija organizacije prostora samostana koju je utvrdio osnivač reda u svojim temeljnim načelima održala se vekovima, a važno mesto u samostanu zauzimaju vrtovi, voćnjaci i povrtnjaci sa svim pratećim gospodarskim zgradama i prostorima.

Za benediktince je rad u vrtu bio oblik slavljenja Boga, a istovremeno je onemogućavao besposlicu, neprijatelja duše. Osim toga, vrt je trebao služiti i kao duhovno utočište i mesto gde su se redovnici u miru mogli posvetiti kontemplaciji i molitvi. Zbog toga su se u srednjovekovnom samostanu razvila dva osnovna tipa vrta: korisni vrt i vrt za kontemplaciju.

 

 

Korisni vrtovi bili su u prvom redu izvor povrća, voća, te začinskog i lekovitog bilja za potrebe zajednice. Oni se dele na vrt travâ, u kojem se uzgajalo povrće i lekovito i aromatično bilje, i voćnjak. Vrt travâ površinom je bio manji i obično se nalazio unutar utvrđenih samostanskih zidina, dok je voćnjak bio nešto veći i često je bio smešten izvan samih zidina. Redovnici su ulagali velik trud kako bi njihovi vrtovi bili ne samo korisni, nego i lepi. Povrće i lekovito bilje sadili su u nizu paralelno postavljenih gredica koje su bile ili neograđene ili zaštićene niskom živicom, i dovoljno uske da su ih redovnici mogli obrađivati s prilazne staze i tako izbeći gaženje i sabijanje zemlje. U nekim vrtovima gredice su bile podignute, sa zidovima od kamena ili opeke, a prostor između njih bio je popločan ili nasut šljunkom.

 

Vremenom su redovnici razvijali nove poljoprivredne i vrtlarske metode, a po svom su umeću posebno bili poznati pripadnici cistercitskog reda. Vrtlarska znanja i veštine razmenjivali su se između samostana i polako se širili celom Evropom, a napredna poljoprivreda upražnjavala se ne samo unutar redovničkih zajednica, nego i među lokalnim stanovništvom.

 

Vrt za kontemplaciju obično se veže uz samostanski klaustar koji izravno proizlazi iz tradicije rimskog peristilnog vrta. Veruje se da su prvi samostani zapravo bile preuređene rimske vile i imanja s vrtovima koji su služili za zajednički boravak i molitve redovnika. Kod srednjovekovnog samostana klaustar s vrtom je, uz crkvu, srce zajednice i oko njega su se grupisali svi važniji sadržaji, a služio je kao mjesto druženja, ali i osame i meditacije. Dok su u voćnjak i vrt travâ pristup imali i pripadnici lokalne zajednice, klaustarski vrt koristili su samo redovnici.

Klaustarski vrt je u pravilu bio kvadratnog oblika, okružen tremom sa sve četiri strane kako bi se redovnicima omogućio boravak na svežem zraku i tokom kišnog vremena. Središnji otvoreni prostor bio je stazama podeljen na četiri dela, a u središtu se obično nalazio izvor ili fontana. U simboličkom smislu klaustar sa izvorom predstavlja središte u kojem se sastaju podzemni, zemaljski i nebeski svet. Uz izuzetak velikih samostana, klaustarski vrt bio je skromnih dimenzija, uređen vrlo jednostavno i stroge geometrijske kompozicije. U mnogim je vrtovima između staza bila samo ravna zelena travnata površina, a tamo gde je bilo prisutno grmlje i cveće i dalje je prevladavao jednostavni geometrijski uzorak.

Od X. veka, jačanjem trgovačkih i kulturnih veza sa zemljama Bliskog i Dalekog istoka u Evropu stižu dotad nepoznate vrste cveća kao što su tulipani, zumbuli i mimoze, te od tog vremena ukrasni cvetni vrt postaje sve bogatiji i važniji.

 

 

VRTOVI DVORACA

 

Kao i samostani, srednjovekovni feudalni dvorci bili su poput utvrda, s vrlo ograničenim prostorom na raspolaganju. Vrtovi utvrđenih dvoraca nisu nastali isključivo iz gospodarskih razloga, već više kao izraz potrebe za razonodom i boravkom u prirodi te su se nazivali vrtovi za uživanje, iako su se i u njima većinom sadile korisne biljke. Važnu ulogu u nastanku ovog tipa vrta imala je trubadurska umetnost koja je cvetala u XI. i XII.veku na jugu Francuske, u Provansi, tada najbogatijoj i najnaprednijoj pokrajini cele Evrope u kojoj je postojao kontinuitet rimske kulture, ali i snažni bizantski i arapski uticaji. Ishodište trubadurske poezije bila je lepota života i lepota ljubavi, a njena pozornica bili su vrtovi užitaka, les jardins de delice.

Vrtovi za uživanje nalazili su se pokraj utvrđenih dvoraca i ograđivali zidom koji je u uglovima imao kule, a u njih se ulazilo kroz posebna vrata. Isprva se u njima sadilo šumsko drveće, zatim voćke i cveće, a u razdoblju kasnog srednjeg veka, kada postaju sve veći i bogatije oblikovani, u njih se unose i arhitektonski elementi. Po svojoj koncepciji vrtovi i dalje ostaju vrlo jednostavni. Vrt je stazama strogo podeljen na kvadratne zelene površine, a središnji element kompozicije vrta je natkriveni izvor ili fontana. Središnji dio partera bio je namenjen sadnji ukrasnog bilja i cveća, ali su u vrtu i dalje prisutne korisne biljke zasađene u pravougaonim gredicama, voćke i zimzeleno drveće u pravilnim nizovima i razni drugi korisni sadržaji kao što su ribnjak, peradarnik ili pčelarnik.

 

U XIV.veku, na zalasku srednjeg veka, ovakvi vrtovi podižu se ne samo uz utvrđene feudalne dvorce, nego i uz vile bogatih patricija na njihovim imanjima izvan gradova. Posebno su brojni bili na području središnje i severne Italije i iz njih će se kasnije razviti renesansni tip vrta. Pod imenom vrtovi ljubavi spominjani su i opisivani u književnim djelima kasnog srednjeg veka. Tako Boccacio u drugom danu Decamerona opisuje vrt u koji su se sklonili ugledni Firentinci nakon bijega iz kugom poharane Firence:

 

Izgled tog vrta i njegovo divno uređenje, bilje i vodoskok s potočićem što je tekao iz njega, svideo se svim damama i trojici mladih ljudi toliko da oni počnu jedan drugoga uveravati da raj, kad bi ga bilo na zemlji, ne bi mogao izgledati drugačije nego taj vrt i da nisu u stanju zamisliti bilo kakovu lepotu koja bi mu se mogla dodati.

 

ZNAČENJE VRTA

 

Tokom čitavog srednjeg veka jedna od najvažnijih karakteristika vrta bila je njegova zatvorenost prema okolnoj prirodi koja se ni na koji način ne integriše u prostor vrta. Delomično je to posledica nesigurnih vremena i neprekidne opasnosti od rata, a delom izraz srednjovjekovne potrebe za zatvaranjem i samodostatnošću, pa se srednjovekovni vrt često naziva hortus conclusus, zatvoreni vrt. Ovaj izraz dolazi iz Solomonove pesme:

 

…Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
nard i šafran,
mirisna trska i cimet,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.

Izvor je u mom vrtu,
izvor žive vode
koja teče s Libana.

Ustani, severnjače,
duni, južni vetre,
duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu…

 

Prema srednjovekovnim teološkim tumačenjima izraz hortus conclusus iz Solomonove pesme upućuje na Devicu Mariju kao simbol čistoće i nevinosti. Po ovom ključu ulaz u vrt predstavlja zatvorena vrata, porta clausa, kroz koja može proći jedino Bog. Simbolizam ovog tipa  je prisutan u umetnosti kasnog srednjeg veka gde se Madona s detetom gotovo uvek prikazivala kako sedi u vrtu okruženom zidom ili ogradom, dok se u pozadini obično nalazi idiličan pejzaž s bujnim drvećem i cvećem. Od cveća, najčešće su prikazivani ruže i ljiljani, jer crvena ruža simbolički predstavlja Kristovu krv i patnje, a ljiljan je simbol čistoće i nevinosti pa tako jedan od atributa Device Marije.

 

Slike poput ovih, kao i iluminirani rukopisi najvažniji su izvor onoga što danas znamo o srednjovekovnim vrtovima. Niti jedan od njih nije ostao sačuvan. Osim preko starih slika i ilustracija, neke informacije doprle su do nas i kroz pesničke i književne opise, dokumente vezane uz samostane i razne knjige i priručnike. Ono što znamo o srednjovekovnim vrtovima vrlo je oskudno, ali dovoljno da shvatimo da srednji vek i nije bio tako siv i mračan kako ga obično zamišljamo. Čuvajući i negujući antičku tradiciju kako su najbolje mogli, srednjovekovni vrtlari zaslužni su za kontinuitet vrtne umetnosti od najranijih vremena pa sve do danas.

 

ROMAN DE LA ROSE

 

Verojatno najpoznatije i najpopularnije književno delo francuskog srednjeg veka je Roman o ruži (Roman de la Rose), pesma koju je oko 1230. godine započeo Guillaume de Lorris, a nekoliko decenija kasnije dovršio Jean de Meun. Delo je napisano kao alegorija sna i govori o pesnikovoj ljubavi prema devojci koju u njegovom snu simbolizira ružin pupoljak u vrtu. Do danas je ostalo sačuvano više od tri stotine rukopisnih verzija ovog dela od kojih su mnoge bile bogato ilustrovane. Vrtovi iz ovih prikaza opasani su visokim zidovima, a u njihovom se središtu nalazi raskošna fontana oko koje su se okupljali mladići i devojke i zabavljali razgovorom, sviranjem ili šetnjom.

 

SAMOSTAN U SANKT GALLENU

 

U kaptolskoj knjižnici u Sankt Gallenu pronađen je nacrt na kojem je prikazana koncepcija i prostorna organizacija velikog benediktinskog samostana karolinškog doba, sa svim sadržajima potrebnim za život redovničke zajednice. U središnjem delu nalazi se crkva sa klaustrom, bibliotekom, školom i prostorijama za goste, kućom opata i redovničkim ćelijama, dok su na južnom delu smešteni gospodarski prostori s radionicama, pekarnicom, mlinom itd. Na zapadnoj strani, odmah uz ulaz u kompleks, su prostori za stoku i hospicij za vanjske goste, a na krajnjem istočnom delu nalaze se bolnica, groblje i vrtovi. Vrt s lekovitim biljem prikladno je smešten uz bolnicu I  kuću za doktora. Zbog nedostatka prostora voćnjak i groblje zamišljeni su kao jedinstvena celina. Sasvim na jugu nalaze se deo za povrće , izgledom sličan vrtu lekovitog bilja, samo veći, kuća glavnog vrtlara i peradarnika.

 

LAVIRINT

 

Lavirint je bio vrlo česta tema srednjovekovnih vrtova. Za razliku od onih koje nalazimo na podovima gotičkih katedrala, simboličko značenje vrtnog lavirinta više je svetovnog tipa i obično se veže uz pojam ljubavi. Vrtni lavirint savršeno je mesto za tajne ljubavne sastanke. Prema legendi, engleski kralj Henrik II. sagradio je u šumi u Woodstocku lavirint kako bi u njemu svoju ljubavnicu Rosamundu sakrio od ljubomorne žene.

Lavirint se obično formirao pomoću podrezane i oblikovane živice, s tajnim građevinama skrivenim duboko u vrtu. Živica je često bila i vrlo visoka, a ponegde su umesto grmlja postojali pravi tuneli od drveća. Neki su vrtovi čak imali lavirint u više razina međusobno povezanih stepenicama.

 

Primeri srednjovekovnih vrtova:

Vrt kraljice Eleanor, Winchester – rekonstrukcija
Mosteiro dos Jeronimos, Lisbon, Portugal