Gotičke katedrale – tragovi večnosti

Gotičke katedrale – tragovi večnosti

arhitektura gotika gradnja Katedrala religija

 

Cathedral of Santa Eulalia, Barcelona

Atila Barta   

    Gotička se umjetnost pojavila iznenada, poput bljeska svjetlosti nakon višestoljetnog mraka srednjeg vijeka i u samo nekoliko godina dosegla vrhunac u mnoštvu novih elemenata bez prethodnih razvojnih etapa. Intrigantno je kako su graditelji, za koje se još uvijek ne zna odakle su sakupili svoja znanja, tijekom samo jednog stoljeća podigli stotinjak savršeno zamišljenih i zadivljujuće izvedenih katedrala.

Gotičke su katedrale jedinstvena sinteza matematičkih i astronomskih spoznaja, graditeljskih, umjetničkih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim religijskim osjećajima. Od samih početaka one izmiču pokušajima da ih se u potpunosti rastumači. Svojim podzemnim kriptama, zagonetnim labirintima, veličanstvenim portalima, stupovima i svodovima obasjanim magičnom svjetlošću vitraja, omogućavaju susret čovjeka sa samim sobom, usmjeravajući ga prema vječnosti.

 

 

 

Amiens Cathedral, France.

 

ZNAČAJ GOTIKE
 

Nakon pada Rimskog Carstva, velika većina kulturnih vrijednosti antike uništena je u ratovima u zapanjujuće kratkom vremenu, a znanstvena, umjetnička i filozofska dostignuća gotovo su potpuno pala u zaborav. Europa je utonula u srednji vijek iz kojeg se bilo vrlo teško izdići zbog više razloga. U malim, međusobno neprekidno zaraćenim državicama ljudi su živjeli u feudalnoj izolaciji, u bijedi i neznanju, desetkovani ratovima i različitim epidemijama. Rijetki putovi, izgrađeni još u rimskom periodu, bili su slabo održavani i vrlo nesigurni zbog pljačkaških skupina. Jedini baštinici znanja bili su zatvoreni, puku nedostupni samostani. Slika svijeta svedena je na starozavjetne dogme, a Zemlja je postala ravna ploča oko koje se vrti cijeli svijet. Uslijed ovakvih okolnosti, pojava gotičkih katedrala u Francuskoj sredinom XII. stoljeća bila je izuzetno važna, ne samo zbog originalnosti stila već zbog utjecaja na sve društvene aspekte.

 

Gotičke su se katedrale započele uspinjati k nebu u St. Denisu i Sensu (1140-ih), a zatim su uslijedile u Laonu i Parizu (1160-ih). Vrhunac rane gotike nastaje u Chartresu i Bourgesu (1190-ih), a kruna su katedrale u Reimsu, Le Mansu (1210-ih), Amienu i Beauvaisu (1220.- 1240.).

Iako je svaka jedinstvena, sve ih povezuje isti kanon i ista ideja koja se proteže od dubina kripti preko elegantnih stupova i šiljatih svodova do tornjeva i rascvjetava se u vitrajima i rozetama. Koliko je ta ideja bila snažna, svjedoči činjenica da se munjevito proširila po cijelom kršćanskom zapadu i gotovo nepromijenjena održala cijelo jedno stoljeće, utječući još i na sljedeća tri.

 

Tko su bili pokretači ove ideje? Otkuda im smjelost da se upuste u izradu toliko složenih građevina dotad nezamislivih dimenzija? S kojim su sredstvima gradili kada gradovi u to vrijeme nisu imali dovoljno ni za obične obrambene utvrde? Od kuda toliki majstori zanata i kako se prenosilo znanje kada znamo da se istovremeno gradilo i na dvadesetak mjesta? Kakva je to snažna vizija poticala ljude da započinju i sudjeluju u nečemu čiji završetak neće doživjeti? I što je možda najvažnije, zbog čega i radi koga je uopće započela sva ta gorljiva gradnja?

Odgovori na većinu pitanja prekriveni su velom povijesti i postali su zagonetke koje periodički uzburkavaju javno mnijenje. Da li je samo slučajnost da se upravo prije naglog razvoja gotike proširio utjecaj templarskog reda? Poznato je da su se vitezovi templari vratili nadahnuti iz Svete zemlje, ponovno donoseći u Europu mnoga izgubljena znanja antike, Egipta i Istoka, koja su čuvali tada vrlo napredni Arapi.

Notre-Dame Cathedral –

 

GOTIČKA SAKRALNA ARHITEKTURA

Gotička umjetnost nije proizašla iz romanike, kako se često tumači, nego se kao nova forma neovisno razvijala u istom vremenu. Zahvaljujući ponovnom otkrivanju matematike i sakralne aritmetike, arhitektura je obogaćena znanjem koje ne samo da je olakšalo izvedbu građevine, već ju je i obogatilo simboličkim elementima.

Osnovni matematički ključ koji gotičke katedrale čini jedinstvenima je zlatni rez ili zlatna proporcija, a glavno stilsko obilježje gotike jest forma šiljatog luka. Lukom je povezan svaki raspon u katedrali, od najmanjeg prozora do najvećih lukova svoda. Zahvaljujući tome, napetost kamenih blokova sjedi&shynjenih u konstrukciji katedrale čini od nje savršeno profinjen glazbeni instrument kojim odzvanja unutrašnja harmonija. Šiljati svod ima i snažan psihološki utjecaj na čovjeka, djelujući tako da mu “uzdiže” pogled iz horizontalnog svijeta svakodnevnog života prema uzvišenom, nebeskom.

 

Osim šiljatog luka, gotički se stil proslavio još jednim osebujnim graditeljskim rješenjem, tzv. kontraforima, pomoću kojih su sile pritiska golemog svoda prenesene na vanjske potporne stupove. To je omogućilo podizanje svoda katedrale do iznimnih visina, bez masivnih nutarnjih stupova, te izvedbu zidova kojima dominiraju prekrasno ukrašeni prozori.

Horizontalno se plan gotičkih katedrala sastoji od tri osnovna geometrijska oblika: kruga, kvadrata i pravokutnika, koji označavaju tri važne etape prolaska hodočasnika prema oltaru. Krug se nastavlja na ulazni dio katedrale i ima formu labirinta kvadrat je označen s četiri središnja stupa na križištu, a iza njega je pravokutnik, nekadašnje mjesto oltara. Vertikalno su također satkana tri plana – od kripte koja predstavlja podzemni svijet, glavnog broda koji odgovara zemlji, do svoda koji je simbolička predodžba neba. Prema kanonima sakralne arhitekture, upravo ovi arhetipski elementi čine neku građevinu hramom.

Osnovna osobina gotičkih katedrala je orijentacija glavnog dijela hrama prema istoku i točki izlaska Sunca u trenutku posvećenja.

Ništa manje važna karakteristika gotičkih katedrala vezana je uz njihov smještaj i raspored. Podizane su na svetim mjestima – drevnim mjestima hodočašća iz pretkršćanskih vremena. Uglavnom su to posebno istaknuta mjesta u prirodi poput brda, izvora, rijeka ili otoka što od njih čini prirodna svetišta. Jedna od nerazjašnjenih zagonetki vezana je uz razmještaj najranijih gotičkih katedrala posvećenih Djevici Mariji. Katedrale Notre Dame zajedno formiraju skup točaka na karti koje reproduciraju na Zemlji raspored zvijezda u zviježđu Djevice.

Notre-Dame Cathedral –

 

PORTALI
 

Velika osebujnost gotičkih katedrala ogledava se i na portalima. U doba kada je malo ljudi znalo čitati i pisati, uključujući i vladare, na bogato ukrašenim portalima razotkrivala su se znanja, skrivana dotad u samostanima. Kipovi grupirani oko vrata i reljefi na nadvratnicima i timpanonima predstavljaju ne samo Bibliju pretočenu u kamen, nego i iznenađujuće široko poznavanje antičke tradicije i drugih zaboravljenih starih kultura.

Osim što su svi remek-djela kiparske umjetnosti, začuđuje i njihov broj. Svaka od katedrala okružena je stotinama kipova i tisućama savršeno isklesanih reljefa. Kao da je i najskromniji šegrt, potaknut nadahnjujućom snagom zajedništva, klesao poput poznatih velikana renesanse. Nama i nakon toliko vremena ovo može biti poučan primjer kolika je snaga molitve učinjene rukama iz plemenitih pobuda, jer ovakva se čuda ne mogu postići ni zlatom ni prisilom. Nije slučajnost i što su skulpture izvorno bile smještene isključivo s vanjske strane katedrala, a njihovo razumijevanje ovisi o učenosti promatrača.

Gotičke katedrale uglavnom imaju tri portala – zapadni, sjeverni i južni, svaki s trojim vratima.

Zapadni portal je mjesto ulaska u katedralu. Mjesto gdje bi hodočasnik trebao napustiti svjetovno da bi se mogao susresti sa svetim. Zbog toga reljef iznad središnjih vrata prikazuje Krista u trenutku uzašašća, jasno ukazujući da se do vječnog dolazi isključivo smrću prolaznog. Značenja reljefa sa zodijakalnim znakovima i prikazima nalik alkemijskim postupcima su izgubljena.

Sjeverni portal je najtamniji dio katedrale. Prikazani su starozavjetni događaji, dolazak Kristov, njegovo rođenje, očitovanje pred pastirima i poklonstvo kraljeva.

Prikazi na južnom portalu veličaju Krista s apostolima. Mučenici i svjedoci vjere prikazani su kako stoje nad vlastitim kušnjama. Najupečatljiviji je prikaz Krista kako stoji nad čudovištima, tj. iznad svih dvojnosti i proturječja, a ujedno povezuje i podupire kraljevstvo nebesko. U ruci drži zatvorenu knjigu, naglašavajući vrijednost proživljenog znanja punog ljubavi.

 

Milan Cathedral 

 

UNUTRAŠNJOST
 

Svaka gotička katedrala u svojoj dubini skriva kriptu, svijet podzemlja, ali ne u značenju pakla, već sjedišta nevidljivih snaga povezanih s misterijem uskrsnuća. U kriptama se uglavnom slavila Djevica Marija u liku Crne Gospe izrađene od tamnog drveta. Njezina čudotvornost i iscjeliteljska moć često su i bili razlogom hodočašća. U najstarijim vremenima kripte su korištene i kao krstionice.

Unutrašnjost katedrale predstavlja mjesto realizacije “ovozemaljskog života“, mjesto boravišta za kratki životni vijek. Čovjek se kreće kroz horizontalni plan povrh kripte, ali ispod svoda, i prvo nailazi na labirint – simbol svih nutarnjih lutanja. Hodočasnici su ga nekada prolazili na koljenima. Dolaskom do središta čovjek zapravo stiže do svog vlastitog središta.

Vitraji, još jedan od dragulja gotičke umjetnosti, zamijenili su osli&shykane zidove romaničkih crkava zidovima od svjetla, stvarajući neopisiv dojam. Majstori staklari su iznutra izveli ono što su izvana napravili klesari i kipari. Staklima različitih boja i geometrijskih oblika stvorili su ne samo različite biblijske prikaze, već i rozete mandaličkih oblika, prikaze zodijaka, ali i važne događaje iz francuske povijesti. Vitraji rasipaju jedinstvenu svjetlost Sunca u bezbroj boja, ukazujući na to da se iza vidljivog mnoštva krije jedinstvo. Čarolijom svjetla prenesena je sveta poruka. Stari vitraji su posjedovali kvalitetu i kolorit koji se danas ne mogu ponoviti na onakav način kako su ih izrađivali gotički majstori. Staklo je bilo obrađeno tako da je propuštalo točno određenu količinu svjetlosti. Zahvaljujući tome, u unutrašnjosti gotičkih katedrala jednaka je količina svjetla i usred dana i u polutami sumraka.

 

Svod, nebo katedrale, podsjeća na preokrenutu arku.

Posrednička uloga katedrale kao hrama kristalizira se na mjestu križišta uzdužnog i poprečnog broda. To je najvažnije mjesto u gotičkim katedralama jer se sjedinjuju horizontalna i vertikalna os. To je mjesto fiksiranog vremena i prostora, mjesto uzašašća. Doći na to mjesto cilj je svakog hodočasnika.

Rijetko su se kada u povijesti ponovili sličan optimizam i kolektivno sudjelovanje u izgradnji sakralnih obje&shykata koji su vladali u tada siromašnoj i zaostaloj Francuskoj. Očito su idejni začetnici i graditelji postigli svoju namjeru da izgradnjom katedrala pokrenu ljude, od najsiromašnijih do najimućnijih, kako bi kroz vlastito sudjelovanje otkrili ili obnovili temeljni smisao religije. Jer religar znači “povezati”, “sjediniti”, a označava vječnu potrebu čovjeka da se poveže sa samim sobom, s drugima i s Bogom. I doista, ima li boljeg načina za to od zajedničkog rada čiji je rezultat hram podignut u slavu Boga?  

 

Katedrala – slika sveta

Katedrala – slika sveta

arhitektura gotika istorija Katedrala religija

 

Katedrala Chartres

Ivan Tomašević            

Na izmaku srednjeg vijeka gotika predstavlja novi umjetnički stil, a sakralna arhitektura u formi gotičkih katedrala doseže svoje najveće dimenzije.
Koja je razlika između niza kamenova poslaganih jedan na drugi i jedne katedrale kao što je pariška Notre Dame? Odakle dolazi taj odjek, ta “glazba tišine”, taj ugođaj svjetlosti, taj unutarnji sklad?
Katedrala osvjetljava jednu viziju svijeta, njena vertikalnost odzvanja u svakom duborezu, u svakom natpisu, u svakom vitraju. Izgrađena je kao sveta planina koja ostvaruje vezu između onoga što je gore i onoga što je dolje, neba i zemlje, božanskog i ljudskog.
Čitava građevina je zamišljena kao nebeska barka u kojoj kraljuje Djevica, ona koja sjedi na prijestolju držeći u rukama dijete duhovnog vladara svijeta. Djevica je univerzalni simbol prve manifestacije svemira. Ona u sebi nosi, poput Grala, duh i život, ono što će dijete biti kad odraste.
Katedrala tako postaje posuda u kojoj odzvanja Riječ, slika svijeta u kojoj se sjedinjuju stvaralačke moći. Svadba zvuka i svjetla u njenoj unutrašnjosti dozvoljava preobrazbu “supstance”samog čovjeka.
Katedrala se može promatrati kao ponovna kreacija svijeta. Zakoni koji rukovode njenom konstrukcijom, od planova do postavljanja temelja, istovjetni su s onima koji su omogućili manifestaciju Univerzuma. Stoga se između Čovjeka, Hrama i Svijeta uspostavlja trovalentni odnos. Katedrala kao Hram istinski je duhovni most, ona zauzima prijelaznu položaj kao posrednik između Boga i čovjeka.

The Monumental Screen Around the Choir

HRAM – MOST IZMEĐU SVJETOVA

 

Posrednička uloga jedne katedrale, i hrama općenito, omogućuje njena kompozicija koja reporoducira tri metafizička nivoa Univerzuma: Nebo, Zemlju i Podzemni svijet.
Prema tradiciji, Čovjek je također Univerzum u malom, sastavljen od tri nivoa: Duha, Duše i Tijela.
Univerzum, Hram i Čovjek su, dakle, stvoreni prema istom modelu. Univerzum kao makrokozmos, Čovjek kao mikrokozmos i konačno Hram kao posrednik, mezokozmos, kao veza između Čovjeka i njegovog Stvoritelja.
Ova trodjelna podjela hrama izražava njegovu posredničku ulogu, ulogu mosta između svjetova.
Tri svijeta su u stvari tri boravišta čovjeka:
Podzemni svijet je boravište tijela. To je također mjesto kamo se čovjekovo fizičko tijelo vraća nakon boravka na zemlji.
Zemlja je boravište duše.
Nebo, svijet principa, je boravište Duha.
U slučaju katedrale kriptu možemo povezati s Podzemnim svijetom, horizontalni plan katedrale sa Zemljom, a vertikalni plan i svod s Nebom.
 

Podzemni svijet
 

Ne smijemo ga brkati s paklom, već je to sjedište ktonskih snaga. Sjeme posijano u zemlju klija uz pomoć teluričkih energija.
Kripta simbolizira Podzemni svijet. Ona predstavlja matricu života i ostvaruje funkciju svetih pećina u primitivnim religijama posvećenim boginji Majci.
Kripta je svijet tame, povezana s misterijima uskrsnuća. Prisjetimo se da su krstionice ranokršćanskih svetišta bile smještene u kriptama.
Kripta je mjesto za ponovnu, drugu inkubaciju Čovjeka u njedrima Zamlje. Izlaz iz kripte na svjetlost dana predstavlja rođenje u duhovni život.
Kripta je također svijet mrtvih ili predaka, koji čuvaju tajnu prolaza od života do smrti ili od smrti do života.
 

Zemlja
 

Drevni narodi zvali su Zemlju mjestom na kojem se realizira “ovozemaljski” život. Ona je ljudsko boravište za kratki zemaljski vijek.
Čovjek se kreće kroz horizontalni plan kroz uzdužni brod, iznad kripte, a ispod svoda.
Stupovi se uspravljaju sa nivoa tla katedrale, rascvjetavajući se u obliku vitraja i rozeta. Oni su oživljeno sjećanje na Rajski vrt.
 

Nebo
 

Sjedište svjetla, ono evocira nebeski Jeruzalem. Svod je nebo katedrale. Kohezija konstrukcije je ostvarena pomoću koncentracije i difuzije sila kroz stupove na isti način kao što Nebo širi svoje principe na Zemlju.
Kao preokrenuta Arka, kao ona koja traži planinu Ararat, uzdužni brod se upravlja prema Nebu.

Chartres Cathedral Inside Roof Space

 

SVETI PROSTOR
 

Da bi se uspostavio kontakt s nebeskim snagama reda, da bi ostvario svoju posredničku funkciju, prostor mora postati kroz obred orijentacije dobiti jednu transcendentalan dimenziju.

Vertikalna os

Posrednička uloga hrama kristalizirana je u vertikalnoj osi.Kao što duh organizira materiju, vertikalna os organizira horizontalni prostor. Predstavljena je stupom ili jarbolom usađenim na odabranom mjestu.
Ova os je ishodište osnovnog ili kardinalnog križa. Njegove dvije osi, krakovi, orijentiraju prostor, a istovremeno mu daju nutarnju dinamiku jer u svojoj prirodi ovaj križ fiksira dnevno gibanje Sunca.

Decumanus

Prva os osnovnog križa određena točkama izlaska i zalaska sunca. Ova os, orijentirana u smjeru istok zapad, zove se decumanus. Ovisno o datumu posvećenja, točka izlaska i zalaska Sunca može biti pomaknuta u odnosu na stvarni smjer istok-zapad glavne strane svijeta. Za Notre Dame u Parizu, na primjer, to je 15. kolovoza. Idealna orijentacija decumanusa prema stranama svijeta bila bi u trenutku proljetnog ili jesenskog ekvinocija (oko 21.III, odnosno 23.IX).
Sunce prolazi kroz brod od Istoka do Zapada, stavljajući vrijeme u pokret. Decumanus određuje os gređevine, razvoj od rođenja (Istoka) do smrti (Zapada). Ulazak kroz zapadnu fasadu omogućuje protok vremena od smrti prema životu to jest, od profanog, smještenog izvan svetog prostor, prema izvorima.

Cardo

Drugu os osnovnog križa stvara sjena što je baca stup (vertikalna os) u trenutku kulminacije Sunca na jugu. Ova os, nazvana cardo, orijentirana je u smjeru sjever jug.
Definiran trenucima kulminacije, trenucima zaustavljenog vremena, cardo, os sjever-jug predstavlja os vječnosti.
Ova jednostavni obred orijentacije stvara osnovni križ. Križ koji će tvoriti dijagonale nebeskog kvadrata.

Chartres Cathedral North Porch

 

BROJEVI, GEOMETRIJA I ARHITEKTURA
 

“Hram nije samo konkretna slika svijeta, on je manifestacija nutarnjeg matematičkog ustrojstva Univerzuma.”
Ovaj citat sumira položaj u kojem se nalazi čovjek suočen sa katedralom.
Univerzum se svojom beskonačnošću otima svakoj globalnoj percepciji, stoga je svaka civilizacija, na sebi svojstven način, reformulirala kozmički prostor prema ljudskim dimenzijama, reproducirajući umanjenu sliku Kreacije.
Katedrala podsjeća izgradnjom na svemir u malom. Graditelji su u kamen ugradili principe, čineći tako od svake katedrale istinsku sliku svijeta.
Osnovna zamisao je kocka nadsvođena kupolom. Taj simbolizam kruga i četverokuta, upotrebljavan u hramovima starih civilizacija, nalazimo u tlocrtu katedrale, gdje polukrug apside odgovara krugu a križ uzdužnog i poprečnog broda odgovara otvorenoj kocki.
U harmoničnom odnosu sa tri nivoa Univerzuma, tri božanske znanosti reguliraju svijet. Brojevi određuju Duh, geometrija Dušu, a arhitektura Tijelo. Uloga katedrale kao mikro slike svijeta ispunjava se kroz skladnu sintezu ideje, forme, i tvari.

Brojevi

Svaki broj u onome što pitagorovci nazivaju dekada, prvih desest brojeva, predstavlja određeni princip i ideju. To je najapstraktniji, ali i najčišći simbolizam Kreacije.
Kroz odnose brojeva i njihova simbolička značenja gradnjom Hrama se ponovno obnavlja obred Kreacije.
Gradnja se rukovodila isto tako pravilima koja određuju proporcije čovjeka. Osnovni odnos koji regulira arhitektonski ekvilibrij katedrale i ljudskog tijela je božanska proporciju ili Zlatni rez. Primjenjen na ljudsko tijelo to je mjerni odnos dužine od glave do središta tijela (pupka) i dužine od središta tijela do stopala.

Sakralna geometrija

Brojevi utjelovljuju Ideje. Broj je otac, a geometrija majka kreacije. Ona rađa forme. Svaki broj živi u njemu posvećenoj formi. Forme su geometrijska konkretizacija metafizičke apstrakcije brojeva.
Tri osnovna geometrijska modela: krug, trokut i kvadrat su konkretizacija tri osnovna broja, simbola tri svijeta.
Krug predstavlja sveukupnost u svom nediferenciranom obliku, ali također i jedinstvo koje je njegova središnja točka. Trokut prvi geometrijski lik. Njegovi kutovi omogućuju pomirenje suprotnosti susretom u vrhu.
Kvadrat je slika stabilnosti, a vezan je uz kocku – konkretizaciju u materiji.

Arhitektura i glazba

Arhitektura je magijska spoj tvari i forme. Katedralu možemo usporediti sa ogromnim glazbenim instrumentom svaki njen stup je jedna žica tog instrumenta. Ona je rezonancija ostvarena u kamenu. Svaki kamen titra i na najmanji kozmički ili ljudski poticaj, stvarajući tonove simfonije Univerzuma.
Zakoni glazbe koje je kroz geometrijske odnose izrazio Pitagora zasnivaju se na proporcijama žica glazbenog instrumenta. Svaka nota se može izraziti kao odnos između dužine i razdiobe žice. Ovaj geometrijski red primjenjen u arhitekturi pojavljuje se kao glazbeni ključ katedre.

Chartres Cathedrale Flying Buttresses

 

VITRAJI I ROZETE
 

Sunčevo svjetlo, slika nestvorenog jedinstva, se diferencira u mnoštvo boja koje predstavljaju kreaciju. Vitraji gotičke umjetnosti zamijenili su oslikane zidove romaničkih crkava zidovima od svjetla.
Rozete polariziraju svjetlost, filtriraju i odašilju spektar boja. Kao što prizma rasipa bijelu svjetlost, vitraji stvaraju dugu s njenih sedam osnovnih boja.
Svaka rozeta se rascvjetava iz jedne klice, centra, točke života koja uravnotežuje sve. Kotači života i ruže svjetlosti, rozete inkarniraju principe prirodnog rasta pod upravom Broja.
Svaki dio rozete utjelovljuje dio života simboliziran brojem koji se širi i umnaža, raste i prenosi dalje nasljeđe koje je primio od svoga prethodnika.
Pojam kruga je bio vrlo značajan srednjevjekovnom čovjeku. On naglašava ciklički karakter godine, ciklus obnavljanja koji nikad ne prestaje. To je ideja koja se uvijek ponovno javlja i
kojoj se možemo diviti u rozetama katedrale.
Na različitim stranama svijeta katedrale Notre Dame u Parizu njihova struktura i boje simboliziraju pojedine etape evolucije: od prvobitne tame (sjeverna rozeta) kroz srednje tonove (južna rozeta), sve do završnog dostignuća (zapadna rozeta). To su tri faze Velikog alkemijskog djela: crna, bijela i crvena.
Obzirom na svoj položaj u katedrali, vitraji i rozete određuju kvalitetu svjetla u svakom trenutku dana i godine.
Dobro su poznate transformacije boja tijekom dana, ili tijekom godine. U Strasbourgu, na primjer, na dan proljetnog ekvinocija, jedan prozor baca zelenu zraku svjetlosti na tron. Pojava se događa oko podneva i traje svega nekoliko minuta.
Također, ne možemo ne spomenuti vitraje zodijaka Notre Dame u Chartresu, gdje Sunce na izlasku prelazi od jednog do drugog znaka.
Ovo je razlog, obrada stakla je postala neobično važna, posebno u Chartresu, gdje su živjeli najveći majstori.
Čistoća pijeska, združena s metalnim oksidima ili elementima poput zlata oređivala je osnovne boje i tehnike bojanja.
Majstorovo poznavanje alkemije dalo je staklu optičke kvalitete koje je teško ponoviti čak i u današnje vrijeme. metalnih oksida ili organskih tvari.

Chartres Cathedrale Plan

 

ČOVJEK-GRADITELJ
 

Ulogu čovjeka-graditelja možemo najbolje opisati činom zaboravljanja na samoga sebe. On ne izmišlja ništa, već re-kreira (ponovno stvara) nebeske forme na Zemlji. Duhovno i praktično jedinstvo je animiralo to mnoštvo ruku, srca i glasova od Majstora Radova koji je postavio planove katedrale i upravljao gradilištem, do najmanjeg člana družbe koji je rezao kamen.
Postavljen kao posrednik između Neba i Zemlje graditelj je ostvarivao božanski plan na zemlji i sakralizirao prirodu. On je bio svojevrsni duhovni instrument i bio je svjestan da veličina njegovog rada nadilazi njegovu osobu.
Za graditelje hramova-katedrala profana umjetnost nije postojala. Umjetnost je po svojoj prirodi sveta, jer je njena funkcija da reproducira božanske modele. Svaki objekt koji dolazi iz ljudskih ruku mora biti integriran u kontinuitet Kreacije.
Ruke i duh graditelja hrama prepoznat ćemo u kamenu dolmena, hramovima Egipta, Indije, Tibeta, pretkolumbovske Amerike, Grčke i Rima, ili u crkvama i katedralama. Prepoznat ćemo težnju i sposobnost da se sakralnom arhitekturom oživi zemaljsko boravište čovjeka. Da se izgradi mjesto u kojem će se spojiti nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, kao istinsko boravište čovjeka.
I konačno: Tko su bio stvarni graditelj katedrala?… To je bio, jest i uvijek će biti Čovjek